Riječ na otvaranju izložbe, Bar, 2005.

Prijatelji umjetnosti, Ijubitelji Ijepote, Ukazano mi je povjerenje i čast da u našem gradu otvorim izložbu slika Aldemara Ibrahimovića. Ne očekujte mudru, otmjenu besjedu, kakve se redovno čuju u ovakvim prigodama.

Ispričaću pričicu o krađama, o pokradenima, o kradljivcima. Pritom, povjeriću vam priželjkivanja jedne vrste lopovluka i jedne sorte lopova, koje, do izvjesne granice, respektujem i za njih “tražim pomilovanje”.

Kao što znate, krađe su sada odabrane teme okruglog stola u domaćim kafanama, na pijacama, u akademijama. Ukoliko bi neki bog ili vrag htjeli čuti glas jednog nepopravljivog ateiste, bacio bih svoje “prokletstvo” na slikara Ibrahimovića, ama ne u stilu savremenih anatema, koje su kod nas, doduše, dostigle zavidan nivo. Usput bih izustio i molitvu, staru kao Biblija i kao Biblija neostvarivu, takođe, za ovoga slikara, i za sve današnje i sjutrašnje Ibrahimoviće u držvi crnogorskoj.

Evo obećane pričice: Dvojica prijatelja, Francuza svjetskoga imena i glasa, ukrali su iz muzeja Luvr divnu silku slavnoga umjetnika. Djelo je bilo skupocjeno, a njegov autor je za života grcao u oskudicama. Pobuda i motiv krađe, međutim, nije bilo koristoljublje. Prijatelje, iz onog soja za koji tražim aboliciju, na sagrješenje navela je – Ljepota! Ruka se, naprosto, otela za neodoljivim, za onim zanosnim i božanstvenim, što je njihov duh poželio dotaći i prigrliti.Tako pokrenuta ruka mogla bi se, možda, i poljubiti, ali ipak kradljivcima treba izvući uši.

Francuska štampa je digla uzbunu. Javnost je bila zapanjena i uvrijeđena događajem, mada su imena provalnika još bila nepoznata. Sa najvišega mjesta naloženo je policiji i špijunaži da otvore oči i uši, da ne podvijaju noge podase. I da su željeli, kradljivci sa takvim imenima nijesu se mogli skloniti ni u jedno inostranstvo pod nebom. Svuda bi ih zapitali – od čega, zbog čega, od koga bježe iz domovine koja im se divi i njima se ponosi.

Otkrio ih je prijetelj kojemu su se povjerili i zamolili ga da ukradenu sliku vrati muzeju, a da njih ne pominje. Nije ih poslušao u svemu. Djelo je vraćeno, ali…

U novinama su oglašena imena prestupnika – Gijom Apoliner, pjesnik, i Pablo Pikaso, slikar.

U Crnoj Gori policija je ovih dana pronašla sliku Franciska Goje, ukradenu 177 godina nakon autorove smrti. I Goja je ispaštao za života zbog kritike i nezadovoljstva sredinom u kojoj je živio.

Crnogorski kradljivci bili su motivisani isključivo koristoljubljem. Ruke, takvim razlozima pokrenute na prestup, svakako treba vezati. U naše doba očigledno raste uloga policije u svjetskome slikarstvu.

Na kraju, i najavljena “anatema” umjetniku: daj Bože da se, po francuskom (ne po crnogorskom) modelu, platno Aldemara Ibrahimovića ukrade 177 godina nakon smrti autora.

Zbog ljepote, koja ne zastarijeva, i zbog umjetničke čudesnosti, koja će tokom vremena samo povećavati vrijednost djela Aldemara Ibrahimoviéa, uvjeren sam da će se ova “kletva” ispuniti.

Sumnjam, međutim, da bi se uslišila i dnevna molitva: neka Bog i ljudi bar prstom mrdnu da se za života slikara popravi njegova nezavidna pečalbarska sudbina, i neka se, za njegova života, otklone oskudice koje mu svo vrijeme drže nož na grlu.

Za ispunjenje kazane “anateme” zasluga će pripadati samo umjetniku. Grijeh i krivica zbog nebrige o molitvi daj nam dnjes, uvijek leži na državnome minderluku, u gluvome uvu društva i vremena u kojemu je umjetnik živio.

Proglašavam Ibrahimovićevu izložbu otvorenom.

Milika Pavlović Riječ na otvaranju Galerija “Veliša Leković”, Bar 02.07.2005.