Poetika urbanog – slike koje posmatraju ljude

“Stara arhitektura Rožaja, odnosno Fetahovska mahala u kojoj sam ja odrastao, bila je u većem dijelu sačuvana do prije 30 - 40 godina. Ona se vidi na najstarijim fotografijama Rožaja s prelaza iz 19. u 20. stoljece. Ja sam odrastao u takvom ambijentu, dobro ga se sjećam, i to je za mene cjeloživotna inspiracija. Nažalost, to nasljeđe je gotovo uništeno. Početkom 50-tih godina prošlog vijeka, Jovan Krunić iz Beograda, objavio je knjigu u kojoj je dokumentovana arhitektura Rožaja i na njegovim fotografijama sačuvano je ono što je kasnije izgubljeno. On se zalagao za to da cijela lijeva obala grada bude pod zaštitom UNESCO-a… Međutim, tadašnje vlasti nisu imale sluha.

Tada se Rožaje upoređivalo sa Kruševom u Makedoniji, koje godišnje posjeti preko milion turista, ili čak sa Prizrenom. Iz ovog primjera se potvrđuje da nama uvijek neko drugi mora da ukaže na vrijednosti koje baštinimo, a koje ne cijenimo niti čuvamo.” /A.I. intervju na RTR, 2023./ Nepostojeće kuće s krovovima od šindre i naherene divane sa skrivenim, poluotvorenim pendžerima, čije sjenke, iako ih poodavno nema na dunjaluku, dan-danas stoje pri gornjem toku rijeke Ibar, u magijskom prostoru slika Aldemara Ibrahimovića, njegovoj zreloj stvaralačkoj konačnici, i izranjaju kao trajno i drago sjećanje.

Staro Trgovište, tajanstvena geometrija sna, kasnije Rožaje bilo je i ostalo utočište u kojem su se, što iz straha, što iz želje da se nađu, skrase i traju, sklanjali ljudi da bi izbjegli progone i podnjivili nova nadanja ovog mitskog raskršća.

Uprkos prividnoj nespojivosti starog sa „novim vremenom”, prvo se uprelo u drugo, u prepoznatljivu likovnu imaginaciju Aldemara Ibrahimovića, koja u sebi nosi znak nedosanjanog i još nerođenog. Stvaralačke metamorfoze ovog pasioniranog stvaraoca, protkane su mislima i tumačenjima autentičnog urbanog životnog okruženja iz kojeg izranja njegova prisna poetika.

Unutrašnji prostor Aldemarovih slika plod je mašte kroz koju se reflektuje život i intuitivno likovno promišljanje. Ulaz je slobodan, što ne znači da cijena za ulazak u sliku ne postoji.

Kolažna geometrija umjetnikovog urbanog jezgra rasplinuta je i sama sobom tvori pokretljivu sliku svijeta koja se neizbježno pojavljuje u čarobnim ogledalima malih izloga, vertikalnom gamom ispresijecanih uličica i šarenih sećija koje, svaka ponaosob, kriju po jedno pozorište sna.

Aldemarovi likovi kao da žude da napuste vrijeme i ovaj svijet i da urone u neku drugu stvarnost koja bi im više odgovarala. U neki svijet u kome možda ne postoji vrijeme. Međutim, umjetnik slikama koje posmatraju ljude kao da poručuje da je svijet koji traže – svijet njihove sopstvene duše.

Aldemar ne može da prikaže drugu galeriju slika osim one koja se već nalazi u duši njegovih likova. Kao da ništa ne može da im više da osim prilike i podstreka i nekog skrivenog ključa koji će pomoći da njihov sopstveni svijet postane vidljiv.

U prekomponovanoj slici svijeta Aldemarovog krajolika nema šavova već se akcentiranjem detalja umjetnik sa neskrivenom namjerom igra na površini slike. Stvara specifične analize nepodnošljive lakoće življenja u kojima ništa više nije isto, jer je sve sažeto i dato u znakovnim plohama i novoj originalnoj konstrukciji.

Milun LUTOVAC Bar, jul 2023.