Slikar stvarnih i metafizičkih pejzaža

Aldemar poput kakvog srednjevjekovnog maga, u svojoj alhemijskoj radionici miješa boje i ideje, sav vasioni svijet. Iz te radionice izlaze krajolici i predjeli, ljudi i gradovi, raskršća i sjećanja, putevi, s aurom koju svemu daje ovaj mag boja i linija, koja se stvara i isijava iz čovjeka, predjela, gradova.. Tako nastaju gradovi, kuće, krovovi, ljudi, kojima on daruje svoju svjetlost, koja na svakoj njegovoj slici, isijava iz pradubina, iz kolektivnog nesvjesnog, iz arhetipskog. Motivi na ovim slikama, jesu neka vrsta antimotiva, nečega što je s one strane, a što on prevodi u našu stvarnost, okruženi onom njemu znanom auorom, samo njemu znanom svjetlošću, samo njemu poznatom magijom i energijom kojom emanira svaka slika, neodoljivi pokretač za gledaoca, s asocijativnošću koja se umnožava. Ove riječi sam zapisao povodom Ibrahimovićeve novske izložbe u Galeriji „Josip Bepo Benković ( novembar 2017), a povod za ovaj razgovor je nedavna izložba u Francuskoj, a i razlog da ga predstavimo čitaocima ART- a.

Gospodine Ibrahimoviću, nedavno ste imali izložbu u Francuskoj, pa je to i povod da Vam za ART, dodatak dnevnog lista „Vijesti“, postavimo nekoliko pitanja. Prije svega, želim da nam prenesete utiske o izložbi, o gradu u kojem je otvorena, o susretu sa publikom…

Ibrahimović: Najprije da kažem nešto o samom gradu Nimu, đe sam već imao samostalnu izložbu prije tri godine. Grad je poznat po rimskoj areni iz prvog vijeka n.e, kao i po čuvenom akvaduktu Pont du Gard, koji je u neposrednoj blizini. U gradu koji ima oko sto pedeset hiljada stanovnika postoji na destine galerija, tako da sam i ja, na poziv mog starog prijatelja Žaka Ruketa, imao izložbu u Galeriji ATELIER DU 11. Izložba je postavljena u ponedjeljak 18.06, a svečano otvaranje je bilo tek petog dana, 22.06. 2018. Taj princip – peti dan – meni je bio nešto novo, iako sam već imao četiri samostalne izložbe u Francuskoj. Naravno, galerija je svih tih dana bila otvorena. Organizator se potrudio da me upozna sa poznatim likovnim umjetnicima iz tog dijela Francuske, kod kojih sam boravio u ateljeima i, naravno, imao priliku da razmijenim stavove i uvide iz naše oblasti. Poseban utisak na mene je ostavio Žoze Pires, slikar iz Nima koji ima međunarodnu reputaciju i koji radi u ateljeu za koji slobodno mogu reći da nisam bolji vidio. Samo otvaranje izložbe je proteklo uobičajeno, uz veoma dobru posjećenost što me je, naravno, učinilio zadovoljnim…

Vaš slike imaju posebnu magiju, stil, individulanost. lako je slikaru najteže da tumači svoje slike, moguće je da iskaže svoju poetiku, onu nit koja svakog umjetnika odvaja i izdvaja, čini ga drugičjim i različitijim od drugih…

Ibrahimović: Suština modernog likovnog izraza leži u subjektivnom prikazu objektivne starnosti, i ja se, naravno, što svjesno, što podsvjesno, držim toga. Transponujem prirodne strukture i teksture u likovnu formu koja govori o meni, podneblju i zemlji iz koje dolazim. Naravno, sve to činim kroz urbane detalje i ljudske siluete za koje vjerujem da daju određenu dinamiku i dimenziju samoj kompoziciji slike…U stvari, to je, fragmentacija moje životne stvarnosti predstavljena putem linije, boje, strukture…na ravnoj plohi.

Vi očito imate svoj univerzum, a tu privilegiju imaju samo rijetki. Šta čini taj Vaš univerzum i kako ga osjećate u slikama i u sebi?

Ibrahimović: Mislim da su, upravo, ti urbani pejzažı ili ambijentı plod nekıh mojih nostalgičnih „slabosti”, suština mog rada. Ima tu i reakcije na našu (nažalost) urbanu destrukcıju, posebno prema starinama, koje smo nemilosrdno uništill ill još uvijek uništavamo. Sve su to razmišijanja ill „strujanja kroz moju glavu“, koja jednostavno pokušavam prenijeti na platno i ukomponovati u cjelinu.

Vi ste sa svojim slikama proputovali zemlje i gradove regiona. Prije neku godinu ste imali izložbu u Zagrebu, prodato je skoro pola postavke… Da li se teško rastajete od svojih slika? Sjetite li se njih, pomislite li: gdje su sada one?

Ibrahimović: Da, da, prije šest godina, u organizaciji naše Zajednice u Zagrebu, imao sam izložbu u Galeriji „Zvonimir“ i to mi je jedna od najbolje organizovanih samostalnih izložbi koju sam imao (od njih 48). Prodaja je bila odlična i naravno da je i to jedan od lijepih trenutaka koje umjetnik doživi. Mora vam značiti činjenica da neko želi baš vašu sliku, da je neko cijeni i, pretpostavljam, da ga raduje. Ali, nijedan rastanak nije lak. No, pomisao da će slike biti tamo negdje čuvane i da će nadživjeti i mene, samog autora, učini čovjeka srećnim…

Vaš atelje je u Vašem rodnom gradu (Rožaje), imao sam priliku da posjetim taj prostor – radionicu u kojoj se dešava alahemija boja, nastajanje svjetova. Kako slikate, da li je to dnevni rad ili periodični i koliko slika godišnje naslikate?

Ibrahimović: Uglavnom nastojim da radim svaki dan, u stvari da provodim vrijeme u ateljeu. Nekada se osim slikanja, bavim i opremanjem slika, potom, uređivanjem samog ateljea i tome slično, ali nastojim biti što više tu, unutra, baš u tom prostoru. U posljednje vrijeme radim u jutarnjim satima, jer mi najviše odgovara dnevna svjetlost. Tu je, naravno, i radio koji slušam redovno. Zvuci, glasovi ljudi, muzika, ali i informacije koje čujem, bitni su mi, važni, tako da mi stari dobri radio kompletira ugođaj i kao da mi „pomaže“ dok radim ili slikam.

Predjeli Rožaja i sam grad zrače na Vašim slikama posebnom aurom koju stvarate bojama. Tu su arhitektura grada i arhitektura predjela, ljudi koje, pretpostavljam, srijećete, potom i uklapate u svoje slike, a oni i da ne znaju, nastavljaju da žive na njima?

Ibrahimović: Ima i toga. Neki „pogrešan“ potez ili boja, neka „fleka“, neki premaz prilikom podslikavanja, ponekad me asocira na lik ili kompletnu konstituciju čovjeka kojeg znam ili sam znao, i ja mu samo naglasim tu prepoznatljivost ili karakternu crtu. Nju katkad i drugi prepoznaju, a dešava se i da samo meni nešto znači. No, to je ne mijenja, važno je da se uklapa i pridonosi onome što slika znači. Sve to nastaje gotovo spontano ili slučajno, kao u nekoj igri, ali, naravno, uz maksimalnu kontrolu i poštovanje slikarskih vrijednosti i pravila koja sam naučio i stekao…

Koliko je bitno mjesto odakle potičete, duh mjesta? Osjeća se na Vašim slikama.

Ibrahimović: Mislim da je to suština svakog umjetničkog stvaralaštva, prepoznatljivost kroz djelo osobe koja ga stvara. Ko je i odakle, što čini, u neku ruku i kakav je karakter samog stvaraoca… Takođe, mislim da onaj stvaralac koji izgubi tu nit, vezu sa svojim zavičajem i porijeklom, nije na dobrom putu i da mu je rad unaprijed osuđen na neuspjeh. Možda strog sud, ali vjerujem u to. Čovjek, posebno umjetnik, ne bi smio biti „odvojen“ od sebe. Ne bi ni imalo logike.

Prošlu godinu je obilježilo nekoliko izložbi, pa da na njih podsjetimo, ali i da obzanimo planove za budućnost, moguće izložbe u ovoj, možda i narednoj godini?

Ibrahimović: Od aprila prošle godine u Podgorici, pa sve do ove u Nimu, bilo je sedam izložbi, i sad mislim da bi dobro bilo da neko vrijeme zastanem, nek se malo utisci slegnu, pa ću vidjeti šta dalje, kako, i da li nešto mijenjati ili ne? Nastojaću da u narednom periodu apliciram za neke gradove i galerije đe se do sada nisam predstavljao.

Gdje bi voljeli da izlažete?

Ibrahimović: Volio bih da to bude neki od gradova kao što su Ljubljana ili Beograd. Ali, iako bi to bilo ponavljanje određenog iskustva, možda bih opet poželio Zagreb i tamošnju publiku…

Miraš Martinović Herceg Novi, subota, 7. jul 2018.