Oprostorena fenomenologija sjećanja Aldemara Ibrahimovića

“…Kada projektujem (čitaj slikam/stvaram) uvijek se iznova nalazim uronjen u stara i napola zaboravljena sjećanja i pokušavam se pitati kakva je doista bila ona arhitektonska situacija, što mi je značila tada i što bi mi moglo pomoći da učinim da ponovo nastane ona bogata atmosfera koja izgleda kao da je bila zasićena samorazumljivim prisustvom stvari, gdje je sve imalo svoje pravo mjesto i svoj pravi lik. Pritom, nije uopšte potrebno načiniti neke posebne forme. Ali treba osjećati to nadiranje punine, obilja koje te navodi da misliš: “To sam već jednom vidio!”, dok u isto vrijeme znam da je sve novo i drugačije i da nijedan izravni citat neke stare arhitekture ne odaje tajnu ugođaja bremenita sjećanjem…“ Srž stvaralačkog opusa Aldemara Ibrahimovića čitam iz navedenog citata Petera Zumthora. Riječ je o tvorbi osobenog umjetničkog svijeta situiranog u mentalnoj geografiji podneblja, čiji je noseći konstrukt čvrsto inpostiran u zavičaju. Raznoliki kulturni pejzaži pokrivaju slojevite obronke sjećanja sačinjenih od kuća, gradova, ljudi, svjetova znanih i neznanih, irealno-realnih, istovremeno bliskih i dalekih… svojih.

Baš zato, kada promišljam cjelokupno Aldemarovo umjetničko djelo, ne mogu da se otrgnem potrebi uporedbe s arhitekturom, jer tvorca djela doživljavam kao vrsnog maestra/arhitektu, koji precizno/pedantno konstruiše i gradi svoju građevinu/sliku. Svaki njen dio konstruktivno je sinhron funkciji koja mu je kompoziciono dodijeljena. Sve je višeplanski, kompatibilni dio cjeline; istovremeno, sve može egzistirati zasebno (poput slike u slici), ne skrnaveći osnovnu misao/ideju.

Neosporno, umjetnički opus Aldemara Ibrahimovića zauzima posebno mjesto u savremenoj crnogorskoj umjetnosti. Osim jedinstvenosti i svojevrsne autorske prepoznatljivosti “na prvu”, Aldemarovo djelo usklađeno objedinjuje specifične vrijednosne kvalitete – kontinuirano formalno sazrijevanje, izgrađen samosvojan slikarski jezik, pronicljiv, analitički pristup, duboku/razuđenu misaonost, ukorijenjenu/snažnu vezanost za zavičaj.

U središtu Aldemarovog slikarstva ne nalazimo simplifikovane motivsko-tematske, filosofske iskaze. Ljudi, pejzaži, gradovi (i/ili njihovi karakteristični fragmenti), grade kompleksan, višeznačan odnos: odnos čovjeka i prostora, prostora i vremena, spoljašnjeg svijeta i unutrašnjeg doživljaja. Upravo zato, o Aldemaru Ibrahimoviću se ne može govoriti isključivo kao o pejzažisti ili samo kao o slikaru urbanih motiva. U njegovom umjetničkom djelu priroda, arhitektura i ljudska figura povezane su u jedinstven sistem značenja, u autorsku poetiku koja se razvijala postupno i dosljedno. Priroda/predio, arhitektura i čovjek čine osnovne determinante Aldemarovog slikarskog svijeta – svojevrsno „sveto trojstvo” njegove umjetnosti.

…Zato se njegove slike doimaju kao prisnivene, skinute s obrisa nekih irealnih, a mogućih predjela, ali i otete pukoj apstrakciji u kojoj nije ono sto jeste… Ako se Aldemarov umjetnički opus posmatra razvojno, moguće je izdvojiti nekoliko stvaralačkih faza/ciklusa, koji nisu potpuno odvojeni jedni od drugih, naprotiv, međusobno se prepliću i fino nadovezuju. Uslovno ćemo ih podijeltit na: ranu fazu – akademskog/formalnog formiranja, odnosno, fazu - urbanih pejzaža - fasada i krovova, fazu - zavičajnog pejzaža, fazu -prekomponovanog i asocijativno-apstraktnog pejzaža i zrelu fazu – figurativne urbane poetike i svojevrsne sinteze vremena.

Kroz sve ove umjetničke stvaralačke faze mijenjao se formalni akcenat, međutim, ne i suštinska potreba. Ona je uvijek ostajala ista – stvarnost/realni svijet kao polazište tvorbe sospstvenog umjetničkog svijeta i samosvojnog slikarskog poretka/jezika.

Početak Ibrahimovićevog umjetničkog stvaralaštva vezan je za akademsko obrazovanje i snažno prisustvo crteža, forme i kompozicije kao osnovnih likovnih problema. U odnosu prema prostoru kao fenomenu, Aldemar govori da je, poput mnogih mladih umjetnika, u prvim godinama imao izuzetnu potrebu za opisivačkim i naturalističkim u radu, sve dok su crtež i kompozicija bili osnovni oslonci njegovog likovno-edukativnog formiranja i razvoja. Presudan preokret dogodio se kada se ozbiljnije suočio sa modernim slikarstvom, naročito kroz studijska putovanja/usavršavanja i iskustveno doživljavanje djela velikih majstora, poput: Sezana, Van Goga, Gogena… Takođe, u tom periodu, na Ibrahimovićev razvoj kao umjetnika snažan uticaj imao je i njegov profesor sa sarajevske likovne Akademije, Radenko Mišević. Uzevši sve te uticaje u obzir, postepeno dolazi do promjena u Aldemarovom poimanju slikarstva/slike: ona prestaje da bude “produžetak/nastavak” spoljašnjeg prostora/svijeta i postaje autonomna cjelina, sa sopstvenim zakonitostima.

Već u ovoj ranoj stvaralačkoj fazi pojavljaju se tematske preokupacije koje će ostati trajne – figura, urbani motiv i krajolik. Prisutno je i umjetnikovo interesovanje za portret, no, on se neće zadržati kao konstanta, odnosno, trajna umjetnička preokupacija, već će biti prisutan kroz komercijalni segment njihove izrade tokom dvodecenijskih, sezonskih putovanja Mediteranom.

U ovom periodu, Aldemara privlače urbani pejzaž i krajolik, dok figurama daje simboličko i metafizičko značenje, uključujući ih u prostor kao nosioce “tihe drame”. Studijski, analitički radovi (Model, Odmor, U čekaonici iz 1986), ukazuju na početna umjetnička traženja i propitivanja. Iako je u ranim radovima snažno vezan za sadržaj, motiv nikada ne narušava osnovnu likovnu logiku. Naprotiv, on je polazište za ostvarenje subjektivnog, ali kontrolisanog i kultivisanog slikarskog izraza.

…Portreti su jedna od mojih važnih umjetničkih preokupacija. Napravio sam ih puno u raznim tehnikama – od crteža, preko suvog pastela, do ulja. Često se kaže da je lik osobe jedinstvo duha i tijela, pa mislim da je i portret neodvojiv od pejzaža. Često naša pojava, naš lik, govore tačno odakle i iz kojeg prostora ili podneblja dolazimo. Mislim da je to jedna neodvojiva cjelina… U Aldemarovoj početnoj stvaralačkoj fazi značajno mjesto zauzimaju portreti. Oni će, kao što smo rekli, obilježiti njegova dvadesetogišnja putešestvija (1985-2005) Mediteranom – od Hvara u Hrvatskoj, preko prestižnih ljetovališta u Turskoj, do Alikesa na Zakintosu u Grčkoj. Sezonska putovanja i slikanje komercijalnih portreta (dominantno u tehnici suvog pastela), omogućila su umjetniku lagodno i beskompromisno bavljenje primarnim umjetničkim preokupacijama, optimalne uslove za rad u atelju, najbolji slikarski materijal i sl.

…Taj dugi dinamični put od sarajevskih studentskih dana do grčkih obala oblikovao me je ne samo kao portretistu, već i kao umjetnika koji je kroz hiljade lica spoznao duboku ljudsku prirodu… Aldemarov rad na portretima (u kontekstu problemsko-umjetničkog žanra) otkriva vrlo rano značajan aspekt sagledavanja njegovog razvojnog umjetničkog puta. Portreti svjedoče o umjetnikovoj sposobnosti da prikaže karakter, psihologiju i emotivnu vezu sa određenom ličnošću. U njima dolazi do izražaja Ibrahimovićev analitički pristup karakterizaciji likova i njihovoj višeslojnoj psihološkoj konkretizaciji. Umjetnikov Autoportret u ulju iz 1984, nagovještava pominjanu, analitičku stranu Aldemarovog slikarstva.

Autoportret prikazuje umjetnika/mladića strogog/ozbiljnog izraza lica sa pogledom u stranu, ka sagovorniku/posmataraču. To su oči/pogled čovjeka koji ciljano, ispitivački ”gađa” problem – oči koje istovremeno pitaju i iznose stav. Zanatski riješen u širokim potezima, s kontrastno postavljenom pozadinom u crvenom tonu, koja ističe portretisani lik, dok u smjenjivanju svjetlosnih i zasjenčenih partija donosi one umjetničke vrijednosti koje će, koju godinu kasnije (1989), u Portretu majke kulminirati sofisticiranim crescendom. Portret majke, potvrđuje ne samo tehničku/zanatsku zrelost (sigurniji, žustriji potez, razuđeniju paletu) i proniciljiv analitički pristup, već donosi sofisticiranu senzitivnost – plemenit/suptilan odnos prema motivu.

Ipak, kao što rekosmo, portret kod Ibrahimovića nije ostao krajnja/glavna umjetnička odrednica. Rad na portretima bio je značajna “škola osjetljivosti” prema ljudskom prisustvu, koja će se kasnije transponovati na drugačiji način – kroz univerzalno kodirane poruke opštenja sa cijelim svijetom, kroz ljudsku sjenku, siluetu, bezlično/anonimno prisustvo čovjeka u prostoru. Portretima će se Aldemar sporadično vraćati, gotovo uvijek namjenski. Međutim, u analizi njegovog umjetničkog djela oni su iznimno značajni, jer ukazuju da je vrlo rano, na početku svog stvaralačkog puta, ispoljio dar ka otkrivanju suštinskog, karakternog, onog duboko zapretanog u ljudima, prostoru, vremenu…

…Pejzaž je postao, u neku ruku, moja preokupacija još za vrijeme studija u Sarajevu. Tada je to bio urbani pejzaž, kojem sam prilazio drugačije. Birao sam ili kadrirao urbane cjeline i fragmente tih cjelina, koji su za mene tada bili likovno interesantni. Mislim da je to bio plod, prije svega, obrazovanja koje se stiče tokom školovanja, a onda i rada i iskustva koje se stiče i usvaja svjesno ili podsvjesno. Na taj način se dolazi do nekog svog – osobenog likovnog izraza… Jedna od prvih jasno profilisanih faza u Ibrahimovićevom stvaralačkom opusu predstavlja faza urbanih pejzaža – gradskih/arhitektonskih motiva, fasada i krovova. Ovaj ciklus ima posebno mjesto u Aldemarovom opusu – u njemu umjetnik prvi put pokazuje ono što će postati njegovo trajno obilježje: sposobnost da vidljivo preobrazi u psihološki viđeno i osobeni/osvojeni poetski prostor. Još tokom studija u Sarajevu počinje da slika urbane motive; najprije akademski, a zatim slobodnije – više kroz strukturu, teksturu, ritam fasada i otvora. Umjetnika ne zanima samo izgled, raspored i ritam tih elemenata (prozora, dimnjaka, krovova ), već prevashodno priča koju nose socijalni tragovi života, oronulost, nostalgija, melanholija, nagovještaj, nada…

Radovi Motiv iz Sarajeva i Krovovi rano najavljuju Aldemarove mogućnosti i nove preokupacije, sa dozom izvjesne metafizičke osjetljivosti/osjećajnosti. U tim slikama urbana scena nije samo puka veduta, već prostor unutrašnjih impulsa i refleksija. U ovoj stvaralačkoj fazi umjetnikov likovni temperament sazdan od kontemplacije, analitičnosti i znatiželje, očituje se u načinu na koji gradi stabilne kompozicije, suzdržan kolorit (dominantno zemljanih tonova) i determinisan, jasan crtež.

Kada posmatramo Aldemarove urbane vedute – fragmente (krovove i fasade) trošnih, zaboravljenih zgrada, izgledaju kao da počivaju u sebi. Naše opažanje na neki poseban način postaje nijemo, nepristrasno i mirno, ne poseže za posjedovanjem. Objekat kojeg posmatramo kao da je oduvijek tu – s onu stranu znaka i simbola. U tom vakumu opažaja, može iskrsnuti određeno sjećanje iz dubine vremena. Dok gledamo te krovove i fasade naslućujemo svijet u njegovoj cjelovitosti i nema ničeg što se ne bi moglo razumijeti. Iza tih zatvorenih/otvorenih, prigušenim svjetlom naznačenih prozora, krije se snaga/saga svakodnevnog, prolaznog života. Potrebno je samo dovoljno dugo gledati da bi se on vidio/ sagledao i nanovo proživio.

Ovaj Aldemarov tzv. urbani ciklus fasada i krovova važan je i zato što se u njemu prvi put javlja ideja grada kao mjesta istovremenog situiranja spoljašnjeg i unutrašnjeg. Dakle, Aldemarov grad nije samo dinamičan, mobilan – prostor kretanja, već i prostor sjećanja, otuđenja, napetosti i tišine. To će u kasnijim fazama biti dodatno razvijeno/razrađeno, međutim, ovdje je već jasno prisutno kao temeljni osjećaj koji ukazuje da arhitektura nikada nije neutralna.

…Gledao je oko sebe kao da prvi put vidi svijet. Lijep je to bio svijet, bio je šaren, neobičan i zagonetan, bio je svijet! Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plavilo je nebo i rijeka, stajala je šuma i gorje, sve lijepo, sve zagonetno i magično, i usred toga on, probuđeni, na putu k samom sebi. “akon urbanih veduta, fragmenata gradske arhitekture, studijskih istraživanja, Ibrahimović se sve snažnije okreće zavičajnom pejzažu. Ova faza predstavlja jedan od najznačajnijih zaokreta u njegovom slikarstvu, ne zato što napušta prethodno8, već zato što kvalitativno proširuje i produbljuje svoj odnos prema prostoru/slici.

Povratkom u zavičaj, u Rožaje, Aldemar postepeno napušta prethodna motivsko-tematska interesovanja okrećući se prirodi sjevera Crne Gore, veličanstvenim prostorima – obroncima, livadama, planinama, zemlji i svjetlosti. Zavičajni pejzaž nije za umjetnika samo prizor, već izvor filozofskih/egzistencijalnih promišljanja o životu, vremenu, pripadanju. U ovoj stvaralačkoj fazi pejzaž ne ostaje na nivou realističke impresije. Dok se na ranijim slikama još može prepoznati referencijalna veza sa vidljivim svijetom (drvo, travka, međa, oblak…), umjetnik sve više redukuje/svodi vidljivo, vrši pročišćavanje detalja i fokus prebacuje na odnose bojenih površina, kompoziciju i unutrašnju dinamiku slike. Posebno se ističu djela poput Dvorišta, Bez naziva i Okutnjice, gdje viđeno postaje podsticaj za stvaranje nove realnosti.

Ciklus zavičajnog pejzaža obilježen je i razvojem kolorita. Umjesto “akademskih/klasičnih” zemljanih tonova, Ibrahimović sve više koristi jarke, prefinjeno postavljene i objedinjene plohe boja, gradeći složene hromatske odnose. U ovoj stvaralačkoj fazi uočavamo umjetnikovu sposobnost da sintetizuje velika prostranstva i prevede ih u moderniji slikarski plasman, u kojem ipak ostaju živi zavičajni oblici, kolorit i svjetlost. Zbog toga je Aldemarovo slikarstvo u ovom periodu istovremeno lirsko i misaono. To nije samo slika prirode već, prvenstveno, prikaz njene esencijalne, duhovne i simboličke snage.

… Odnos prema boji, liniji, prostoru, podslikavanje toplim i hladnim tonovima, podslikavanje komplementarnim bojama, brižljiva modelacija bojom i čistoća tona, čine snažniju punoću oblika i odnos jednog prema drugome, te kompozicionu povezanost i težinu oblika. Jasnoća linearne strukture čini osnovu za naknadnu kolorističku razradu, za skalu kontrasta i njihovu ravnotežu, odnos prema prostoru, perspektivi, boji, podslikavanju, tretman linije kao likovnog i konstruktivnog elementa, otvorili su nove vidike i usmjerili me ka tome da još strpljivije zidam forme i pažljivo konstruišem kompoziciju, uz duboko poštovanje svih ovih elemenata. U pojedinim ranijim stručnim osvrtima, ova faza je podijeljena na dvije unutrašnje grupe: realističnije seoske motive, poput Pastira, Stada i Breza, i zrelije pejzaže iz zavičaja, gdje umjetnik sintetizuje viđeno i svjesno slabi iluziju perspektive zarad jačanja izraza i lirskog kolorita. Upravo taj proces pokazuje kako je Ibrahimović pronalazio svoj autentični put – od neposrednog do preobraženog, od pojavnog/ekstrovertnog do introvertnog/unutrašnje slike.

…Stara arhitektura Rožaja, odnosno Fetahovska mahala u kojoj sam odrastao, bila je u većem dijelu sačuvana do prije 30 - 40 godina… Odrastao sam u takvom ambijentu, dobro ga se sjećam, i to je za mene cjeloživotna inspiracija. Nažalost, to nasljeđe je gotovo uništeno… …Ja, u stvari, transponujem prirodne strukture i teksture u likovni izraz sebi svojstven. Jer, jednostavno, vizure smještam i raspoređujem u novi red i kolorističke vrijednosti…11… u zanimljiv i moderan likovni izraz, koji, samo u nekim segmentima, asocira na sredinu u kojoj živim ili u kojoj sam nekad boravio… Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih godina sve jasnije se formuliše jedna od ključnih sintagmi razumijevanja Ibrahimovićevog djela – pejzaž kao povod. Ova sentenca iz kritičkog teksta književnika i istoričara umjetnosti Mladena Lompara, možda najpreciznije određuje “konstrukt/skeleton” Aldemarove umjetničke poetike. Pejzaž ostaje tematsko opredjeljenje, međutim, više nije cilj, već “polazna stanica”. Slika poprima novu arhitektoniku – vizure se raspoređuju iznova, kolorističke i kompozicione vrijednosti reduktivnom metodom pretvaraju se u svedene znakove, alegorijske preobražaje i nove konstrukcije prostora.

…Umjetnik mora preoblikovati suprotno fotografskoj percepciji, a u korist svoje “unutrašnje psihičke realnosti”. Na taj način se objedinjuju duhovne i vizuelne cjeline. Kod mene su uglavnom urbani i pastoralni ambijenti. Fragmenti koje nalazim su u mom bližem i daljem okruženju… U ovoj fazi Ibrahimović definitivno izlazi iz okvira pejzaža kao impresije. On ne slika ono što vidi, već ono što kroz viđeno misli i osjeća. Govorimo o razgradnji i prekomponovanju krajolika bez “šavova”, o rafiniranoj kompleksnosti, čulnom modernizmu, o pravu slikara na sopstveni izbor i subjektivnu organizaciju prostora. Površinu platna sve više zaposjeda umjetnikov mentalni pejzaž. Formu/oblikovnost prirode, zavičaja i prostora sada u potpunosti određuje unutrašnja geografija. Traženje sebe centriranjem formi/značenja u polju slike i pridavanjem važnosti određenom prizoru njegovim “pojačanjem” i izlolovanjem, Aldemar stvara svojevrsnu scenografiju za koncept identiteta.

Megalitske forme dominiraju višeplanski strukturiranom slikom. One su kuće i ljudi, zaštita/zaklon, odbrana i frontalna strana – stameni anfas, oljuđeni štit, svedeni grad… Aldemarov Stounhendž realno-irealnog svijeta, koji se neprestano iznova stvara, redefiniše. Zapravo, on je odvajkada tu prisutan, jednostavno – postoji. Osvojivši taj svijet, umjetnik je za svagda osvojio slobodu stvaranja kojom zamamno zavodi, poput fascinatnog svemirskog praska sa hiljadama raspršenih fragmentisanih djelića po površini platna/slike. To su samosvojni elementi začeća svijeta u nastajanju, svijeta koji se tek konstituiše/gradi, ili su, možda, razbacani ostaci ovog postojećeg, istim praskom izazvani, zarad uspostavljanja nekog novog poretka…

Ta magična, savršeno uravnotežena istovremenost, zapitanost, začudnost, s ovu ili onu stranu svijeta/bića, permanentno odr(a)žava intrigantnu napetost isčekivanja u kontinuumu lakoće stvarlačke igre. Umjetnik nas maestralno vodi/kreće svojim svijetom slike.

Ovdje nailazimo na niz slično kompoziciono riješenih radova – u prvom planu su travke koje kao da niču sa donje ivice/uglova slike, njeno središte čine kamenolike/megalitske, asocijativno-apstraktne strukture, dok godnji dio platna predstavlja nebo – plavo, žuto, ljubičasto, zeleno i/ili sve to skupa izbalasnirano, ukomponovano u cjelinu (Tamo u brdima, Mramorje…). Tihi povjetarac lelujavo njiše travke, pokreće levitirajuće/lebdeće geometrizovane forme, dajući prizorima dinamiku vibrantnih kretnji. I pored prisutne pulsirajuće mobilnosti, kontemplativni spokoj odiše ovim platnima. U asocijativno-figurativnim kompozicijama, poput slike Zavičaj (2006), u prvom planu je mlada žena tradicionalno začešljane kose, iza nje, u središtu slike naziru se glave konja u okerno-žutom koloritu, dok ih razigrano, zaštitnički nadvisuje bijeli pas, vjerni pratilac i čest motiv (kao i konji) Aldemarovih aluzivnih kompozicija. Srijećemo ih u jednoj od varijanti slike “Tamo u brdima”. Prisutni, zavičajni memorijsko-perceptivni recidivi postepeno će dovesti do apstraktnih slika, koje ipak neće biti trajna umjetnička odrednica. Biće to, svakako, eksperimentalni iskorak (i u kontekstu teksturalno-strukturalnih istraživanja bojenih slojeva i eksperimetisanja s novim “neslikarskim” materijalima/elementima), u kojem se umjetnik neće dugo zadržati (2005-2008).

…Svaka promjena u mome slikanju nastala je iz određene unutrašnje potrebe. Mada su polazišta dugo godina u mom radu bila oslonjena na neki konkretni predmet – pejzaž, prirodni ili urbani, lica, figure… njihova transformacija je bila sve više oslobađana svakog opisa. Sve više sam poklanjao pažnju čistoj likovnoj formi, tako da su one u jednom periodu postale čisto apstraktne… Ali, brzo sam se vratio figurativnosti, iako je kritika bila izuzetno pozitivna za taj period moga rada. Moglo bi se zaključiti da je ovo stvaralačka faza u kojoj se ustaljuje suština Aldemarovog stila: svođenje/redukcija narativnog/detalja, naglašena plošnost, slobodnije tretiran prostor, snažan kolorit komplementarno-kontrastnih boja, uravnotežena kompozicija i sve veće oslanjanje na asocijativnost. Ovdje je već potpuno jasno da Ibrahimovića ne zanima deskripcija, već esencija motiva.

… Čovjek sa ovih prostora je uvijek u dilemi: otići ili ostati, pa i mene takve misli obuzmu s vremena na vrijeme. Ali, provincija češće „stanuje“ ili ne u samom čovjeku, a ne obratno… Za Aldemara, umjetnost je fragmentacija životnih doživljaja i ambijenata od rođenja do danas16. Upravo to pokazuju radovi iz njegove aktuelne stavaralačke faze.

Zrela stvaralačka faza likovnog opusa Aldemara Ibrahimovića sublimira sve prethodne – prirodu/krajolik, zavičaj, arhitekturu, urbane strukture, figure, sjećanja, metafizičku atmosferu, stapajući ih u jedinstven umjetnički svijet – svijet urbanog poetika, u punoj/ sveopštoj kompleksnosti tog pojma. Riječ je o poetici u kojoj se gore navedeni elementi pojavljuju kao znaci fragmentisanog, duboko promišljenog svijeta, sa koordinantnim tačkama osobene mentalne geografije satkane od višeslojnih kulturnih pejzaža.

U ovoj fazi jedan od ključnih motiva postaje stara arhitektura Rožaja i njeno iščezavanje. Ibrahimovićev odnos prema zavičaju dobija dodatnu težinu/vrijednost – on nije više samo lirski i/ili meditativan, nego memorijski i civilizacijski. Nepostojeće, stare rožajske kuće, šindrom pokriveni krovovi, vremešni pendžeri, staro Trgovište… tradicinalna arhitektura i kulturna baština nastavljaju da postoje/žive u magičnom prostoru slike.

…Nama uvijek neko drugi mora da ukaže na vrijednosti koje baštinimo, a koje ne cijenimo niti čuvamo… Upravo tu se otkriva još jedna esencijalna/suštinska vrijednost i značaj Aldemarovog slikarstva – (sa)čuvati od zaborava ono što istorija, urbanistička destrukcija i vrijeme brišu. Faktografski dokumentovanu prošlost sada čitamo preobraženu, poetizovanu u metafizičkoj atmosferi Aldemarove slike, u kojoj ona nastavlja da živi jednako uvjerljivo i stvarno, sa prizvukom melanholične, sjetne nostalgičnosti. Ibrahimovićev urbani prostor je istovremeno realan i snovit, prepoznatljiv i irealan, zavičajan i univerzalan. Kompoziciono višeplanski riješen mizanscen stvara inverzivan odnos – slike u slici, koje se određenom vrstom unutrašnjeg pogleda samoposmatraju, dok istovremeno koegzistiraju u posebnoj introspektivnoj korelaciji sa figurama. Aldemar na pojedinim radovima, kao detalj slika “svevidjeće oko”, kao da bonitovski želi reći: …Moje oko je isuviše blizu mene i nisam ono što vidim…, zapravo, prustovski poručuje da se pravo putovanje otkrića ne sastoji u traženju novih pejzaža, već od gledanja novim očima…

…Imao sam period u kojem sam radio samo urbane pejzaže – krovove, jer su mi figure jednostavno bile suvišne, plašio sam se da ih uključim. No, vremenom je došla i figura koja daje dinamiku i pokret samoj kompoziciji. Vidim da u tim našim urbanim prostorima ima sve manje ljudi. U ulici u kojoj živim moj sin praktično nema sa kim da se igra, nema djece, i drago mi je kad vidim ljude; a ako ih urbani prostori nemaju, pa šta će oni…” U Aldemarovoj zreloj stvaralačkoj fazi karakterističan je odnos prema ljudskoj figuri. To je uplašeni, nesigurni, začuđeni, zapitani čovjek današnjice. Čovjek-sjenka, maska, silueta bez lica, figura u iščekivanju, u zaustavljenom pokretu i/ili bijegu, zarobljen na raskrsnici između vremena i prostora. Neosjetno bivamo uvučeni u fini, suptilni transfer Ja u Mi, iz ličnog u univerzalno osvojen/zasveden prostor. Izgubljeni ljudi u mimohodu i/ili razbacani/rasijani u egzodusu/bijegu od nesigurene stvarnosti i neizvjesne budućnosti, eskapistički tumaraju iz “nigdje” u “negdje”. Uglavnom u grupi, rijetko kao jedinke. Brižne majke u naručju zaštitnički nose svoju nejaku djecu. One su hraniteljice, čuvarke, spasiteljice… Snaga/moć svijeta. U svojim rukama nose njegovu budućnost. Aldemarov čovjek je “Niko” i “Svako”,“međaš”, “krajputaš” koji čeka, u prolazu, ispraća, odlazi/dolazi… Anonimna individua bez mogućnosti potpunog prepoznavanja/spoznanja sebe i svijeta. Kod Ibrahimovićevog bezličnog/anonimnog čovjeka nije u pitanju nedostatak karaktera, već njegova univerzalizacija. Ljudska figura/čovjek nije individualni lik, već egzistencijalna pozicija.

Otuda i snažno prisustvo vremena kao teme. U svojevrsnom vremeplovu i “arhitekturi sjedinjenog vremena”, zavičajni, lirski i urbani motivi postaju univerzalni prikazi rascjepa svijeta u vremenu. Stari i novi svijet ne stoje jedan naspram drugog, u gap-u, kao sukobljene strane, već se potpomažu/podupiru, sinergetski koegzistiraju. U Aldemaroj slici, jedan bez drugog ne postoje.

…Provocira me destrukcija u arhitekturi na našim prostorima koja je poprimila alarmantne razmjere. U svom koloritu i likovnom izrazu pokušavam da ostvarim to o čemu razmišljam u formatima pravougaonika i kvadrata… Aldemar razumije nesavršenost ovdašnjeg svijeta, njegove izazove, strahove, slabosti… Ukazujući na njih osvješćuje potrebu “ozdravljenja” društva/pojedinca, no, ne na uštrb prirode – one u nama i one oko nas. U tom kontekstu, Aldemarova umjetnost tendira ka angažovanosti, iako taj sloj djela nije decidno čitljiv (slika Neizvjesnost, 2020). U interaktivnoj komunikaciji sa svijetom i samim sobom, umjetnik boji svakodnevicu toplim, raskošnim spektrom Mediterana, prozračnom svjetlošću grčkih otočja, reskom svježinom planinskih jutrenja. U nesavršenostima rasredištenog svijeta Aldemar vidi/traži i pronalazi ljepotu življenja.

… Nastojim na svoj način interpretirati stvarnost, sopstvenu životnu zbilju i okruženje, ili stvoriti jednu novu stvarnost. Tu, naravno, značajnu ulogu igra i mašta. Predmeti koji nastaju, koje prikazujem i definišem na svojim slikama, nijesu čisto unutrašnje prirode, oni su jedan novi svijet koji nije samo iskustvo doživljenog. Možda je to ona vječita nagonska težnja ka odgonetanju samog života i našeg bitisanja, ili težnja ka apsolutu. Ko zna!? U konačnici, danas je pitanje identiteta pitanje integriteta. Čovjek koji živi istorijske, društvene, političke i kulturne prekretnice svog vremena, osjeća sigurnost samo u sebi, u onome što nosi u duši, u sjećanju, u unutrašnjem jeziku. Iako živimo u svijetu “izvrnutog/ispranog smisla”, svijetu s unutrašnjom predodređenošću i unifikovanom, stereotipskom kulturom, Ibrahimović ne želi i ne stvara umjetnost bez lica, sjećanja, bez prošlosti. Jer, tradicija nije nešto što se (samo)prenosi, ona se zaslužuje/zadobija. Svijet oko nas ne možemo razumijeti kao izolovani sisitem definisanih predmeta i koncepata koje isključivo racionalno biramo, već kao mrežu nedovršenih procesa u kojoj su očigledno stabilne stvari samo odraz stabilnosti njihovih slika.

Ibrahimović podsjeća da “vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo, vidljivi trag nečije ruke…” (Meša Selimović) Nazivi radova amblematično ukazuju na kontekst interesovanja umjetnika: Igrokaz, Isčekivanje, Raskršća, Sjećanja, Svakodnevica, Zavičaj, Djetinjstvo, Briga, Dokolica, Dogovor, Ispraćaj, Čaršija, Jedan tren, Jutro, Jesenji dan, Nostalgija, Povratak, Pred nepoznatim, Rastanak, Spokoj, Svjedoci, Sokak, U smiraj dana, Vapaj bez smisla, Veliki spremanje, Tu oko nas, U porolazu…

…Slikar treba da zasluži svoje slučajnosti… U njima, gotovo izmaštana, obitavaju sjećanja.

Za Aldemara prostor je priroda, arhitektura, čovjek, atmosfera, ambijent, vrijeme u svom kontinuumu. On je i promjena, prolaznost, kretanje, stav, karakter, “unutrašnje oko”, nutrina, ontološko pripadanje, biće, svijet…

Srž/esencija umjetničkog izraza Aldemara Ibrahimovića zasniva se na nekoliko međusobno snažno povezanih principa – odnosu prema prostoru, preobražaju motiva, koloritu, odnosu prema vremenu/sjećanju, metafizičkoj atmosferi. Njegovo slikarstvo je u potpusnosti u duhu Surioove (Etienne Souriau) konstatacije da dobra slika mora imati tri jasno vidljiva sloja: sadržajni, sloj likovno-plastičkih elemenata i sloj emocionalnog naboja.

Prostor je kod Ibrahimovića centralna kategorija. On nije pasivna pozadina već aktivni nosilac smisla. Gradski prostor, priroda/krajolik, spoj urbanog i pastoralnog – prostor je uvijek psihološki, duhovno aktivan i atraktivan.

Aldemarova priroda/krajolik, arhitektura, grad ili čovjek nikada ne ostaju ono što jesu u neposrednom iskustvu. Oni se razlažu i/ili sintetizuju, pomjeraju, redukuju, redefinišu/rekonstruišu. U svom izvornom/originalnom obliku bivaju samo povod za ono što će biti u optikumu Aldemarove slike.

Za umjetnika boja/kolorit ima podjednak značaj kao ostali, gradivni/noseći elementi slikarstva (kompozicija, prostor, forma…). Ibrahimovićeve boje nijesu dekorativne, iako posjeduju izuzetnu atraktivnost i potentnost/snagu; one su crtež, atmosfera, vrijeme, osjećanje i struktura prostora. One su svjetlost – mediteranska, topla, žuta svjetlost prepuna velerskih gradacija.

…Postoje slikari koji sunce pretvaraju u žutu mrlju, ali postoje i oni koji zahvaljujući svojoj umjetnosti žute mrlje preobraćaju u sunce…” (Picasso).

Toj majstorskoj transformaciji svjedoče slike Aldemara Ibrahimovića. Kolorit, u Aldemarovom slučaju, gradi sliku. U tom kontekstu, Aldemarovo slikarstvo stoji u vezi sa tradicijom fovizma, poetskog realizma i kolorističkog intimizma, međutim, istovremeno je duboko autorizovano.

Umjetnost Aldemara Ibrahimovića ne predstavlja oprostoreno slikarstvo, ovdje je riječ o slikarstvu memorije prostora. Ono je katalog doživljenih/iskustvenih, čulnih informacija i osjećanja. U njemu se prepliću djetinjstvo, zavičaj, tradicijski/istorijski tragovi, arhitektura u nestajanju i ona u nastajanju, savremena praznina, egzistencijalna sjeta i nada da umjetnost ipak može uspostaviti ravnotežu između starih i novih svjetova/prostora. Umjetniku je potreban pogled svijeta, svjetlost sunca, da bi potvrdio “neodoljivu istinu” umjetnosti. Jer, “znati” etimološki upućuje na “imati viđeno”, na iskustvo pogleda koje ne nadzire stvari spolja, već je uronjeno u materiju svijeta. Bergsonovski, u Aldemarovim slikama materija postaje memorija. Zapravo, slike nisu više samo slike, one postaju antropološke, socijalne izjave.

Ibrahimovićevo djelo je prožeto sofisticiranom metafizičkom, neoromatičarskom otvorenošću. Ono se razvijalo postepeno, dosljedno, organski: od rane figurativnosti i akademskog utemeljenja, urbanih veduta – krovova i fasada, preko zavičajnih pejzaža, prekomponovanih i asocijativno-apstraktnih prostora, do zrele faze u kojoj se prošlost, grad, arhitektura, čovjek-sjenka sjedinjuju u prepoznatljivom autorskom univerzumu.

Poetika Aldemara Ibrahimovića predstavlja spoj lirskog i misaonog, zavičajnog i univerzalnog, figurativnog, asocijativno-apstraktnog. Njegovo slikarstvo počiva na tihoj, disciplinovanoj i duboko promišljenoj gradnji svijeta koji je sublimacija iskustva, sjećanja, znanja i osjećanja. U tom svijetu čovjek je prisutan i odsutan, prostor je stvaran i unutrašnji, a vrijeme raslojeno i povezano.

U sposobnosti da od zavičaja napravi univerzalnu likovnu temu, a od prostora egzistencijalnu kategoriju, nalazi se krucijalna snaga umjetničkog iskaza Aldemara Ibrahimovića. Njegova umjetost predstavlja svojevrstan egzodus u nostos. Česta putešestvija obalama Mediterana podgrijavala su sunce u zavičaju. Potrebne su geografske i mentalne distance da bi ponovo otkrili i cijenili u prošlosti ostavljene zavičajne korijene. Povratci kući ne mogu izbrisati “ne – dom”, iskustvo stranca. Pripadnost mjestu, jeziku, kulturi… uvijek sadrži nepohodnu dislokaciju/nepripadanje. U suprotnom, postoji rizik od upadanja u zamku “zatvorenog identiteta”, što posljedično implicira poricanje drugog, različitog, drugačijeg… Sjećanje omogućava da se udvostruči negdašnji trenutak i sadašnjost. U tom magičnom povratku sebi krećemo se područjem fantastičnog, jer umjetnik estetski interveniše u nepromjenljivom/u prošlosti i “ukida”, prevazilazi u svom djelu kategoriju prolaznosti. Na scenu stupa refleksogena moć života, sposobnost (inter) akcija i povratka svom ontološkom biću. Aldemarova umjetnost predstavlja oprostorenu fenomenologiju disanja, koja se suprotstavlja rastućem proticanju vremena i njegovim mnogolikim licima…