Predjeli sjećanja Aldemara Ibrahimovića

Likovna i „mentalna geografija” Aldemara Ibrahimovića, satkana od bezbroj senzitvnokreativnih poticaja, tvori svojevrsni lični „kulturni pejzaž” u kojem umjetnik stvaralački interveniše.

Uzvišeno, „sveto trojstvo” za umjetnika predstavljaju: priroda/predio, arhitektura i čovjek. Neizbježna vezanost /uslovljenost ovih subjekata integriše samosvojni Aldemarov „genius loci”, koji umjetnik materijalizuje autentičnim slikarskim djelom.

Pripadnost određenom mjestu/prostoru obdarena je osobenošću individualnog življenja, koja se kroz nužnu i simboličku vezanost baš za dati prostor potvrđuje. Otuda je u Aldemarovim slikama upečatljivo izražajna refleksogena moć života. Moć koja nas permanentno upućuje na reakcije i povratke… na sjećanja. I sami nazivi njegovih radova stvaraju prizore/slike, metafizičke i daleke, al’ ipak svoje, bliske, intimno važne svakom od nas – Zavičaj, Djetinjstvo, Raskršća, Osluškivanje, Oblaci, Jutro…

Estetski intervenišući u nepromjenljivom, u prošlosti, umjetnik je čini fantastičnom, metafizičkom, irealnom… Zelene, ljubičaste i/ili žute planine, kao masivne magalitske gromade „lebde” u prostoru, impostirajući se prirodnom lakoćom u fizikum slike, u umjetnikov intimni predio.

Aldemarova slika je svojevrsan rožajski ćilim čistih hromatskih sazvučja, geometrizovanih formi, prelijepih koloritnih tkanja, uravnoteženih odnosa svih gradivnih elemenata. Čovjek je u njoj protagonist radnje i nije isključivo materijalizacija ljudske figure. Nerijetko, arhitektura na Aldemarovim slikama poprima karakterne obrise ljudskog. Umjetnikove arhitektonske konstrukcije produkt su vlastite „arhitekture uma”, izrastaju iz priode – čvrsto, stameno, oljuđeno, razuđeno… krovovi, prozori, ograde, obrisi, siluete… čuvaju memoriju rožajske kuće, tipične spratne konstrukcije… i, s vizura čistih obzorja tvore ličnu arhitekturu samouobličavanja.

Aldemarov čovjek nije portret konkretne ličnosti, već personifikacija univerzalnih ljudskih vrijednosti ovdašnjih prostora – multikulturalizma, multikonfesionalizma i multietničnosti. Ponekad s određenim prepoznatijivim atributom, tek da zaintrigira i asocira na kontekst.

Višeplanskim, kompozicionim strukturiranjem slike, umjetnik poput kolaža aplicira, mozaički sklapa nezaboravne prizore, čiji je svaki gradivni dio cjelina za sebe – slika u slici, istovremeno uvezan snažnom, arhetipskom koherentnošću. Smjeli prodori u vrijeme i prostor, u njihovu dubinu, nisu puka eksplikacija umjetnikove nadarenosti i egzekutivnih sposobnosti. Taj inkluzivni, kontinualni slijed svjedoči o postojanju, o amalgamiranju civilizacijskih, kulturoloških slojeva, potvrđujući siguran povratak sebi, svom ontološkom prostoru.

Suzdržanim, emotivnim nabojem, kontrolisanim lirsko-apstraktnim geometrizmom, beskompromisnim poetsko-realnim intimizmom, ovo slikarstvo momentalno obujmi, plijeni toplinom i žarom istine koju umjetnik nesebično dijeli sa nama. Zatvorivši svoj prostorni krug, odlazeći i vraćajući se unutarnjem i prostornom zavičaju, ostajemo zagledanı u ljepotu otkrivanja Aldemarovih/svojih predjela sjećanja.

Dr Anastazija MIRANOVIĆ, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Septembar 2016.